Penjajući se prema stanu u povratku s poslijepodnevne kave koju sam provela ispijajući Senzaciju na suncu, na istom onom putu gdje me je prije par mjeseci nešto probolo oko srca, primijetila sam kako mi ljudi uvijek tupimo nešto svoje.
Ne poštujemo zakone prirode, jer ih ne znamo čitati; no zato smo postavili svoje zakone, koji se razlikuju u različitim dijelovima našeg planeta Zemlje. Pokušavamo svime gospodariti, želimo imati apsolutnu kontrolu, prevlast nad svim vrstama, čak i nad nama samima. Glavni resurs nam je priroda, ista ona koju ne cijenimo dovoljno. Mislimo da možemo bolje i pametnije od nje. Crpimo iz nje sve; katran, kako bi mogli napraviti asfalt za cestu, na kojoj smo postavili svima nama poznata pravila ponašanja. Ljudi zaboravljaju kako se trebaju ponašati, jer im fali savjest, pa smo sve to zapisali da se podsjetimo. Dok sam bila mala, mama me naučila 4 čarobne riječi: izvoli, hvala, molim, oprosti. U zakonu nije zapisano kako i kada trebamo koristiti te riječi, pa ih ljudi često zaboravljaju. Zaboravljaju da bi trebali pozdraviti drugoga, poželiti im dobar dan, zaboravljaju se zahvaliti i prije svega opraštati. Često smo tužni, mrzovoljni, loše raspoložni i razdražljivi. Nezgode i nesreće se događaju svakodnevno. Smrt bližnjega, automobilska nesreća, problemi pri porođaju. Čini mi se da je Isus rekao nešto slično u smislu: "Ne oplakuj, sinko, mene, nego oplakuj sebe i grijehe svoje." U zadnje vrijeme mi često odzvanja ta rečenica u glavi kad sam tužna. Oplakivati drugoga nije od velike pomoći, ne možemo stalno jadikovati. No možemo neke stvari bitno promijeniti. Možemo proraditi na sebi i ponašati se bolje, težiti ka onom višem. Jer najlakše je ne raditi ništa, ne truditi se, ne držati do sebe, ljenčariti i jadikovati, živjeti u neredu. No uložiti energiju u sve to, kako bismo uspostavili neki red je teže. I tokom svog života trudimo se da sve prođe u najboljem redu.
Svatko ima svoje muke i poteškoće, svatko nosi svoj križ. Ako nešto ili nekoga ne razumijemo, to ne znači da je problem u njima ili da ti ljudi nisu vrijedni. Jer ne mogu se sve stvari objasniti riječima, ali mogu se pokazati dobrim djelima. Osjećati je bitno.
Na taj se način gradi, ljudi dragi. U takvim stvarima nalazimo dom, gradimo sebe, zajednicu, društvo. Jer svima nam je u planu da svoje najbolje i jedine godine provedemo u skladu, bez zavisti, bez zloće i oholosti, ne trebamo se bojati pružiti nekome pomoć, niti pitati za pomoć. Imati strpljenje poslušati nekog do kraja. Počistiti za sobom. Srediti sebe, kao osobu. Srediti svijet - ali na drugačiji način od onoga što trenutno činimo. ♥
Ne poštujemo zakone prirode, jer ih ne znamo čitati; no zato smo postavili svoje zakone, koji se razlikuju u različitim dijelovima našeg planeta Zemlje. Pokušavamo svime gospodariti, želimo imati apsolutnu kontrolu, prevlast nad svim vrstama, čak i nad nama samima. Glavni resurs nam je priroda, ista ona koju ne cijenimo dovoljno. Mislimo da možemo bolje i pametnije od nje. Crpimo iz nje sve; katran, kako bi mogli napraviti asfalt za cestu, na kojoj smo postavili svima nama poznata pravila ponašanja. Ljudi zaboravljaju kako se trebaju ponašati, jer im fali savjest, pa smo sve to zapisali da se podsjetimo. Dok sam bila mala, mama me naučila 4 čarobne riječi: izvoli, hvala, molim, oprosti. U zakonu nije zapisano kako i kada trebamo koristiti te riječi, pa ih ljudi često zaboravljaju. Zaboravljaju da bi trebali pozdraviti drugoga, poželiti im dobar dan, zaboravljaju se zahvaliti i prije svega opraštati. Često smo tužni, mrzovoljni, loše raspoložni i razdražljivi. Nezgode i nesreće se događaju svakodnevno. Smrt bližnjega, automobilska nesreća, problemi pri porođaju. Čini mi se da je Isus rekao nešto slično u smislu: "Ne oplakuj, sinko, mene, nego oplakuj sebe i grijehe svoje." U zadnje vrijeme mi često odzvanja ta rečenica u glavi kad sam tužna. Oplakivati drugoga nije od velike pomoći, ne možemo stalno jadikovati. No možemo neke stvari bitno promijeniti. Možemo proraditi na sebi i ponašati se bolje, težiti ka onom višem. Jer najlakše je ne raditi ništa, ne truditi se, ne držati do sebe, ljenčariti i jadikovati, živjeti u neredu. No uložiti energiju u sve to, kako bismo uspostavili neki red je teže. I tokom svog života trudimo se da sve prođe u najboljem redu.
Svatko ima svoje muke i poteškoće, svatko nosi svoj križ. Ako nešto ili nekoga ne razumijemo, to ne znači da je problem u njima ili da ti ljudi nisu vrijedni. Jer ne mogu se sve stvari objasniti riječima, ali mogu se pokazati dobrim djelima. Osjećati je bitno.
Na taj se način gradi, ljudi dragi. U takvim stvarima nalazimo dom, gradimo sebe, zajednicu, društvo. Jer svima nam je u planu da svoje najbolje i jedine godine provedemo u skladu, bez zavisti, bez zloće i oholosti, ne trebamo se bojati pružiti nekome pomoć, niti pitati za pomoć. Imati strpljenje poslušati nekog do kraja. Počistiti za sobom. Srediti sebe, kao osobu. Srediti svijet - ali na drugačiji način od onoga što trenutno činimo. ♥
I climbed the tree to see the world
When the gusts came around to blow me down
Held on as tightly as you held on me
When the gusts came around to blow me down
Held on as tightly as you held on me
Nema komentara:
Objavi komentar