Idem kroz život kao što hodam po mraku.
Dio puta sam zapamtila kako ide. No što dalje idem, zaboravljam što je sve ispred mene, zaboravljam na prepreke. Spotaknem se o jednu i shvatim da sam živa. Nastavim hodati dalje, oprezno i sva u strahu. Vlada potpuni mrak. Ne znam gdje sam. Ne znam kuda da idem. Ne znam što da više radim.
Razmislih. Ako sam dovoljno dugo u mraku, moje oči će se prilagoditi na to. I onda zapazih neko malo, sićušno svjetlo. Svako svjetlo u mraku je korisno. Ako budem gledala prema svjetlu, vidjet ću i više nego što sada vidim u mraku.
Više nije bilo sve tako crno. Mogla sam razaznati obrise, mogla sam procijeniti kamo sam htjela otići.
A sve to zahvaljujući toj malenoj i slaboj svjetlosti.
Nema komentara:
Objavi komentar